KARNEVALSKE
FEŠTE PRČANJ
Ponosni na Prčanj
Svi Prčanjani, bez razlike da li su rođeni na Prčanju ili ih je život ovdje na zapadnoj obali Kotorskog zaljeva u podnožju Vrmca po raboti ili ljubavi zakovao, ponosni su na naše malo živopisno misto. Po popisu stanovništva iz 2011. godine Prčanj ima 1130 stanovnika i administrativno predstavlja mjesnu zajednicu Opštine Kotor.
Ipak, istorija Prčanja, seže u daleku prošlost. Artefakti sa prčanjskog lokaliteta govore o tome da su ljudi naseljavali ovo područje još u neolitsko doba.
Nakon propasti ilirskoga kraljevstva, 167. p.n.e, Prčanj je ušao u sastav rimske provincije Ilirika, kasnije Dalmacije. Od druge polovine V vijeka nalazi se u sastavu Vizantije, koja ga pripaja Kotoru. U sastavu kotorske autonomne komune bio je do početka XVIII vijeka, kada postaje jedan od najvažnijih trgovačko-pomorskih gradova na istočnoj obali Jadrana. Perzagno, kako su Mlečani zvali Prčanj, postaje opština 1704. godine, a status pomorskog grada dobija 1747. Nakon pada Mletačke Republike bio je pod austrijskom vlašću od 1797. do 1806. god, ruskom od 1806. do 1807, francuskom od 1807. do 1813, da bi se vratio pod austrijsku vlast od 1814. do kraja I svjetskog rata. Od 1918. u sastavu je Kraljevine SHS i Jugoslavije kao dio Cetinske oblasti (1922-1929) i Zetske banovine (1929-1941). Tokom II svjetskog rata Prčanj je bio pod italijanskom i njemačkom okupacijom.
Geografski položaj, jedinstvena mikroklima sa ljekovitim vazdušnim strujanjima, bogato istorijsko nasljeđe i prije svega naši znameniti ljudi uticali su na razvoj i učinili da Prčanj postane jedna od perjanica Boke.
Procvat Prčanja vezuje se za pomorstvo. A pomorstvo se ovdje i pored prirodne povezanosti sa morem razvijalo iz nužde. Dok su bili u sastavu kotorske komune, kako to navodi prof. Predrag Kovačević, feudalno zavisni Prčanjani su veliki dio svojih poljoprivrednih proizvoda, a naročito vina i ulja, morali davati kotorskoj vlasteli. Pošto Prčanj nije imao dovoljno zemlje za obradu, a još manje dobrih ispaša za stoku, Prčanjani su morali tražiti druge načine privređivanja i izvore prihoda. Pomorstvo je bilo najlogičniji izbor, a uz to je pružalo i izvjesne izglede za samostalnost.
Nakon što su Osmanlije 1482. godine osvojile Herceg Novi i Risan, Prčanj uz Perast i Dobrotu postaje predstraža Kotora i njegova prva linija odbrane. Veza Kotora sa spoljnim svijetom je bila pomorska linija do Oštrog rta, na ulazu u Boku. Ova linija od životne važnosti za Boku se morala čuvati od turskih pirata po svaku cijenu, pa Mlečani počinju ulagati u razvoj pomorstva ova tri mjesta.
Vještine i hrabrost prčanjskih pomoraca bile su razlog da se Prčanju povjeri razvoj poštanskog saobraćaja na Jadranu uspostavljanjem prve redovne poštanske linije. O tome je pisao i don Niko Luković – „Kao neustrašivi pomorci Prčanjani su 1625. dobili zadatak od Mletačke Republike da svojim posebnim brzim lađama zvanim „filuke“ na jedro i vesla prenose državnu poštu od Kotora do Mletaka i obratno. To je prvi redovni poštanski saobraćaj na Jadranu“. Sve to rezultiralo je time da mletačke vlasti početkom XVIII vijeka nagrade Prčanj oslobađanjem od feudalnih obaveza, davanjem samouprave i dodatnih privilegija.
O zlatnom dobu Prčanja (od početka XVIII do druge polovine XIX vijeka) i danas svjedoče raskošne građevine – crkve, palate i porodične vile. Ali, ovdje ćete naći i starije građevine. Doduše, oštećene zubom vremena i razornim zemljotresom iz 1979. godine.
Tu se prije svega ističu crkva sv. Ivana Krstitelja iz 1221-1222. godine i ruševine crkve sv. Tome Apostola podignute na ostacima rimskog hrama. Iako se ova crkva prvi put u dokumentima spominje 1326. godine (arhiv suda u Kotoru), tačna godina podizanja crkve sv. Tome nije poznata, ali se pretpostavlja da je izgrađena još u X vijeku i spada među najstarije spomenike kulture.
Stara župska crkva izgrađena na obroncima Vrmca dugo je bila glavno svetilište stanovnika Prčanja i okoline. Tačna godina izgradnje nije poznata, a u starim spisima se prvi put pominje kao ecclesia Setae Mariae de Parzana još 1399. godine. Ova crkva je produžena i preuređena 1672. godine da bi uz nju oko 1740. godine bila podignuta osmougaona kapela sa kupolom.
Na groblju stare župske crkve, kako u svojoj knjizi Prčanj (Bokeška štamparija, Kotor, 1937.) navodi don Niko Luković “počivaju mnogobrojni znameniti i zaslužni Prčanjani: junaci iz ratova s Turcima, i čuvene pomorski kapetani između kojih je najveći glas stekao Ivo Visin; skoro svi prčanjski župnici i učeni svećenici. Tu je pokopan i kontradmiral Marko Eugen Florio, junak Viške bitke.”
U zvoniku ove crkve su do I svjetskog rata bila četiri velika zvona, čiji se zvuk čuo, kako kažu, čak do Dubrovnika. O posebnom odnosu Prčanjana prema ovoj crkvi govori i to da je zvono težine 330 kg bilo je prilog Petra Ivkova Lukovića (1742), dok je drugo teško čak 620 kg zadužbina Joza Verone (1886). Ratne godine su dovele do toga da se zvuk zvona bukvalno zamjeni zvukom pušaka i topova. Priča se da je austro-ugarska vojska skinula zvona sa ove crkve i dala da se za vojne potrebe pretope u topove.
Danas, iako je napuštena, stara župska crkva još uvijek prkosi vremenu i dominira prostorom nad Prčanjom.
Osim ovih crkvi, sačuvana je i vila Tri sestre ili Tre sorelle nadaleko poznata po istoimenoj legendi. Interesantno je da se naziv “Tri sestre” prvi put sreće u dokumentu iz biskupskog arhiva u Kotoru još 1500. godine u kome se mjesto Prčanj zove “villa Trium Sororum seu Parzagni” (selo Triju Sestara ili Prčanj). Kako to opisuje don Niko Luković “Čudna je to građevina, kojoj u Boki nema slične. Tri kuće poput sredovječnih kula, zajedno su građene, visoke a uske, sa tri krova.” Ova kuća gotskog stila je podignuta u XV vijeku i najstarija je sačuvana prigradska vila u okolini Kotora.
Kako legenda kaže, kuću za odmor svoje tri kćeri Nere, Bjanke i Roze prema jednoj verziji, tj. Filomene, Gracijane i Rine, prema drugoj verziji, na Prčanju je dao sagraditi bogati kotorski plemić Buća. Otac je želio da svaka ćerka ima svoje odaje i tako je sagrađena poput tri uske, a visoke kule. Djevojke poznate po svojoj ljepoti, poštenju i čestitosti, svoju su ljubav poklonile istom čovjeku – mladom hercegnovskom mornaru, Jerku Novanjaninu. Ali, mladi mornar nikako nije mogao da odluči koja od tri lijepe sestre mu se najviše sviđa te je, prema jednoj verziji legende, riješio da se svojim brodom otisne na plovidbu da bi o svemu dobro razmislio, a sestru, koja ga bude čekala na povratku, uzeće za ženu.
Prema drugoj verziji, Jerko je bio zaljubljen u Rinu i njoj je obećao vječnu ljubav. To je medju sestrama izazvalo zavist i strašnu ljubomoru, te Rina, osjećajući njihovu bol, dade jedinstven primjer plemenitosti, žrtvujući najjači osjećaj svoga srca. Rina predloži sestrama da nesuđenoj ljubavi zajednički žrtvuju svoj mladi život, te da se povuku u tišinu svojih odaja. Molitva će im biti hrana duše i slatka nada da će se sa svojim dragim jednom sastati u drugom životu gdje će njihove molitve, bol i patnja nestati i njihova ljubav biti uzvraćena. Kada je nesrećni mladić saznao za odluku, otisnuo se na more, ali je ipak često dolazio ispred palate, koju je narod već bio nazvao “zatvor ljubavi”. Izgubivši svaku nadu jer zavjet je bio jači od strasti, otisnuo se na more sa kojeg se nikada više nije vratio.
Zajednička bol ujedinila je sestre koje su se molile za Jerka. U dubini srca, gledajući na pučinu, svaka sa svog prozora, nadale su se da će ga možda opet vidjeti prije smrti. Sestre su se dogovorile, kad umre prva od njih, da joj ostale dvije zazidaju prozor. Prva je umrla Filomena i njen prozor zazidaju sestre. Više nije bilo potrebe da gleda na more. Umre i Gracijana, a Rina zazida i njen prozor. Jednog dana umre i Rina, ali njen prozor nije imao ko zazidati. Jerko se nikada nije vratio i ne zna se šta je bilo sa njim, a vila na prčanjskom rtu Tri Sestre do nedavno sa dva, a danas samo sa jednim zazidanim prozorom na prednjoj fasadi još uvijek stoji kao svjedok nesrećne ljubavi.
Ova legenda o tri sestre Buća iz Prčanja zaštićena je kao nematerijalno kulturno dobro Crne Gore. Publikovana je mnogo puta i često je bila motiv stvaraocima različitih profila. Među najpoznatijim takvim djelima je drama „Tre sorele” Stevana Koprivice koja se, kao pozorišna predstava, igra od 2004. godine. A da li je ovo samo legenda ili istinita priča prosudite sami.
Crkva Svetog Nikole sa franjevačkim samostanom i velikim dvorištem građena je na samoj obali mora od 1728. do 1735. U samostanu su bile osnovna škola i apoteka, a 1739. je osnovana i prva Pomorska škola.
Obuka u Pomorskoj školi je trajala 20 mjeseci i tu su svoja znanja sticili brojni pomorci i čuveni kapetani, među kojima se svakako najviše ističe kapetan Ivo Visin (1806-1868), prvi Južni Sloven koji je oplovio svijet.
Kapetan Visin i poručnik Belavita, sa devet članova posade otisnuli su se na put oko svijeta brodom „Splendido“ 11. februara 1852. Ovaj prelijepi jadrenjak dužine 30 metara i nosivosti 311 tona, prenoseći terete pod habsburškom zastavom je plovio rutom prema zapadu od Antverpen preko Rta Horn, Valparaiza, San Franciska, Honolulua, Singapura, Bangkoka, Hongkonga, Rta dobre nade, Plimuta da bi svoju plovidbu završio u Trstu 30. avgusta 1859.
Tokom sedmogodišnjeg putovanja “Splendido” je prešao put od 100 hiljada nautičkih milja, a Car Franjo Josip I odlikovao je kapetana Visina za ovaj poduhvat viteškim krstom i počasnom zastavom “Merito navali”, najvećim austrijskim pomorskim odlikovanjem ikada dodijeljenim. Svakako treba napomenuti i to da je kapetan Ivo Visin ušao u istoriju kao prvi kapetan pod austrijskom zastavom i šesti moreplovac nakon Magelana koji je oplovio svijet.
Zahvaljujući upravo toj Pomorskoj školi u crkvi sv. Nikole, Prčanj je nadaleko bio poznat kao gnijezdo dobrih pomoraca. Krajem XVIII vijeka u vlasništvu Prčanjskih kapetana bilo je 25 brodova. Za vrijeme francuskih vlasti pomorstvo na Prčanju stagnira i dobar dio tih brodova propada. Ipak, po povratku austrijskih vlasti 1814. obnavlja se brodarstvo i u vlasništvu Prčanjskih kapetana u drugoj polovini XIX vijeka je 90 brodova.
Crkva sv. Nikole na Prčanju bila je mjesto gdje se pod Njegoševim duhovnim pokroviteljstvom, 13. juna 1848. godine održao Narodni sabor bokokotorskih prvaka. Tu je donijeta odluka o ujedinjenju južnoslovenskih zemalja u austrijskim granicama u jednu državnu zajednicu, što je bio početak sazrijevanja jugoslovenske državotvorne ideje, koja je zaživjela mnogo kasnije.
O blagostanju u kome su Prčanjani živjeli u zlatno doba i bogatstvu koje su pomorci i brodovlasnici tada imali svjedoče kuća Florio iz XVIII vijeka, Palata Lukovića, završena sredinom XVIII vijeka, Palata Beskuća s kraja XVIII vijeka, Palata kap. Antona Verone iz 1790. i mnoge druge kuće, ali prije svega grandiozna crkva sa dugim prilaznim stepeništem, koja potpuno dominira cijelom okolinom. Crkva je posvećena rođenju Bogorodice i poznata je kao Bogorodičin hram. Po svojoj veličini ovaj hram je najveći vjerski objekat u Boki i jedan je od najvećih na Jadranu. Crkva je duga 35 i široka 23 metra, i sa kupolom je visoka 31 metar.
Izgradnja hrama je počela 1789. godine prema planovima mletačkog arhitekte Bernardina Macaruzzia. Prčanjski brodovlasnici su se obavezali da će polovinu svoje dobiti odvajati za izgradnju hrama, kao i da će za potrebe gradnje besplatno dovoziti bijeli kamen sa Korčule. Gradnja hrama je obustavljena dolaskom francuskih vlasti 1807, a nastavljena je tek nakon 60 godina. Izgradnja je konačno završena 1909. godine, a u narednim godinama je rađeno na detaljima i uređenju prilaznog stepenište. Vitraži na prozorima, izrađeni u Insbruku, postavljeni su 1917. godine.
Na terasi ispred hrama, sa koje se pruža predivan pogled na zaljev, između ostalih, nalaze se biste Petra II Petrovića Njegoša, kapetana Iva Visina, kapetana Joza Gjurovića, Andrije Zmajevića, Josipa Juraja Štrosmajera, don Nika Lukovića…
Kao malo, mirno naselje u blizini Kotora, sa velikom plažom na Markovom rtu, Prčanj je bio logično mjesto za odmor kotorske vlastele, koja je ovdje gradila, kako se i spominje u legendi o tri sestre, svoje kuće za odmor. Ali nešto kasnije, u doba procvata, kada je otkriveno da mikroklima Prčanja zahvaljujući posebnim vazdušnim strujanjima ima ljekovita svojstva i pozitivno utiče na disajne puteve i okrepljuje organizam Prčanj postaje omiljeno ljetovalište i crnogorskih vladara. Vladika Rade Tomov Petrović, poznatiji kao Petar II Petrović Njegoš, posebno je volio Prčanj, te je ovdje i živio 1842. i pred svoju smrt 1851. godine. Osim što se na Prčanju, u društvu svojih domaćina prijatno osjećao, tu je i tražio lijeka za svoju bolest. Živio je na prvom spratu u kući Mata Lukovića, a najviše je drugovao sa Antonom Lukovićem. Sa njim je rado išao i na ribanje, a omiljena poslastica su mu bili pečeni škombri. Na Prčanju, u kući Lukovića napisao je pjesmu “Letnje kupanje na Perčanju” i svoj čuveni testament. Na Prčanju je više puta boravio i knjaz Danilo, posljednji put 1860, kada je i smrtno ranjen u Kotoru. Knjaz Nikola I je ljetovao na Prčanju u nekoliko navrata. Tu je rado boravio u društvu Joza Sbutege i Antona Verone. Zanimljivo je da je čak i kumovao sinu kapetana Joza Sbutege.
Ipak, o ljekovitosti Prčanja najbolje su posvjedočili ruski carski ljekari. Oni su poslije pada Romanovih, sa svojim porodicama ovdje našli utočište. Zapravo, u Prčanj su slali djecu bjelogvardejaca, iscrpljenu napornim putovanjem i raznim bolestima. U jednom zapisu iz tog vremena o ruskim izbeglicama piše: “Stotinu naše djece sa dr Julijom Sliškinovom uputili smo u Prčanj, u Bokokotorskom zaljevu, da se tamo oporave. Naša braća su ih lijepo primila u svojim kućama. Ali, nije lijepo da budu na smetnji tamošnjem osiromašenom narodu. Svako od nas, koliko može, treba da učini toliko da se u Prčnju podigne dom ili bolnica za naše prognanike ali i za domaći svijet”. Tako je na Prčanju podignut Ruski dom, kasnije transformisan u centar za rehabilitaciju “Vrmac”.
Priča o Prčanju svakako nije ispričana ako se u njoj ne spomene Prčanjski karneval.
Nova godina počinje prvoga oliti 14-tog januara, kako kome, a naša karnevalska već, ne zna se tačno koliko godina, počinje i svršava prije korizme, u februaru mjesecu, uz cvat mimoza i kamelija, u vrijeme ludovanja i podbadanja – posebno mačaka.
Od 1976. kada je prčanjski karneval obnovljen u novom formatu prčanjskih karnevalskih fešti, karneval prate dječiji maskenbal i pašticada.
